Index   Back Top Print

[ DE  - EN  - ES  - FR  - HR  - IT  - PT ]

KATEHEZA PAPE BENEDIKTA XVI.

NA OPĆOJ AUDIJENCIJI

Srijeda, 5. kolovoza 2009.


Proročka snaga lika svetog Ivana Marije Vianneya

 

Draga braćo i sestre!

U današnjoj katehezi htio bih kratko prikazati život svetog arškog župnika, ističući neka njegova obilježja koja mogu poslužiti kao primjer i za svećenike našeg doba, koje je zacijelo drukčije od onoga u kojem je on živio, ali je, po mnogočemu, označeno istim temeljnim ljudskim i duhovnim izazovima. Upravo jučer se navršilo 150 godina od njegova rođenja za nebo: naime, bila su dva sata ujutro 4. kolovoza 1859. kada je sveti Ivan Krstitelj Maria Vianney, pošto je okončao svoj zemaljski život, otišao ususret Nebeskom ocu da primi u baštinu kraljevstvo pripravljeno od stvaranja svijeta za one koji vjerno slijede njegov nauk (usp. Mt 25,34). Mora da je veliko slavlje zavladalo u raju kada je u nj kročio jedan tako gorljivi pastir! Kakav li mu je samo doček upriličilo mnoštvo sinova pomirenih s Ocem, po njegovu djelovanju kao župnika i ispovjednika! Zbog te sam obljetnice proglasio Svećeničku godinu koja, kao što se zna, ima za temu Vjernost Krista, vjernost svećenika. O svetosti ovisi vjerodostojnost svjedočanstva i, u konačnici, djelotvornost samog poslanja svakog svećenika.

Ivan Maria Vianney rođen je u seocetu Dardilly 8. svibnja 1786. u seljačkoj obitelji, siromašnoj materijalnim dobrima, ali bogatoj čovjekoljubljem i vjerom. Kršten, prema dobrom običaju iz toga vremena, istoga dana kada je i rođen, u djetinjstvu i mladosti radio je na poljima i vodio stoku na ispašu, tako da je sa 17 godina bio još uvijek nepismen. No, zato je znao napamet molitve koje ga je naučila pobožna majka i hranio se vjerskim osjećajem kojim je odisalo kućno ognjište. Životopisci opisuju kako se, još od najranije mladosti, nastojao suobličiti Božjoj volji i u najskromnijim poslovima. U duši je gajio želju da postane svećenik, ali mu to nije bilo nimalo lako ostvariti. Do svećeničkog je ređenja prispio nakon mnogih nevolja i nerazumijevanja, zahvaljujući pomoći mudrih svećenika, koji se nisu zaustavljali na njegovim ljudskim ograničenjima, već su znali gledati dalje, naslućujući obzore svetosti koji su se ocrtavali u tome uistinu jedinstvenom mladiću. Tako je 23. lipnja 1815. zaređen za đakona a 13. kolovoza iduće godine za svećenika. Konačno, u 29. godini života, nakon mnogih dvojbi, brojnih neuspjeha i puno suza, mogao je stati za Gospodinov oltar i ostvariti svoj životni san.

Sveti arški župnik uvijek je iskazivao najveće štovanje prema primljenom daru. Govorio je: "O kako je svećeništvo veliko! To ćemo shvatiti tek na nebu... Kada bismo to shvatili ovdje na zemlji umrli bismo, ne od straha, već od ljubavi" (Abbe Monnin, Esprit du Cure d'Ars, str. 113). Jednom se, pak, još dok je bio dječak, povjerio majci: "Kada bih bio svećenik, htio bih osvojiti mnoge duše" (Abbe Monnin, Proces de l'ordinaire, str. 1064). I tako je i bilo. U pastoralnoj službi, koliko jednostavnoj toliko izvanredno plodnoj, taj se nepoznati župnik iz zabačenog sela s juga Francuske uspio u tolikoj mjeri poistovjetiti s vlastitom službom, da je, također na vidljiv i svima prepoznatljiv način, postao alter Christus, slika Dobrog pastira, koji, za razliku od najamnika, polaže život za svoje ovce (usp. Iv 10, 11). Po primjeru Dobrog pastira, on je položio svoj život u desetljećima svoje svećeničke službe. Njegov je život bio živa kateheza, koja bi postala veoma učinkovita kada bi ga narod promatrao dok slavi misu, zadržava se u klanjanju pred Presvetim ili provodi više sati u ispovjedaonici.

Središte čitava njegova života bila je dakle euharistija, koju je slavio s velikom ljubavlju, pobožnošću i štovanjem. Druga temeljna karakteristika toga izvanrednog svećeničkog lika bila je revna služba ispovijedanja. On je u praksi sakramenta pokore prepoznavao logično i prirodno ispunjenje svećeničkog apostolata, u poslušnosti Kristovoj zapovijedi: "Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im" (Iv 20, 23). Sveti Ivan Maria Vianney isticao se stoga kao vrsni i neumorni ispovjednik i duhovni učitelj. Nošen "istim duhovnim poletom" odlazio bi s oltara u ispovjedaonicu, gdje je boravio veliki dio dana, i nastojao je na svaki način, propovijeđu i uvjerljivim savjetom, pomoći župljanima da otkriju značenje i ljepotu sakramentalne pokore, ukazujući im na nju kao na duboki zahtjev euharistijske prisutnosti (usp. Pismo svećenicima za Svećeničku godinu).

Pastoralne metode svetog Ivana Marije Vianneya mogle bi se na prvi pogled činiti nedovoljno prikladnima za današnje društvene i kulturne prilike. Doista, kako bi ga mogao nasljedovati jedan današnji svećenik, u svijetu koji je toliko drukčiji? Ako je točno da se vremena mijenjaju i da su mnoge karizme tipične za osobu, te dakle neponovljive, postoji ipak jedan stil života i temeljna težnja koju smo svi pozvani njegovati. Ako malo bolje pogledamo, ono što je svetog arškog župnika učinilo svetim bila je njegova ponizna vjernost poslanju na koje ga je Bog pozvao; bilo je to isto tako njegovo stalno predanje, s punim pouzdanjem, u ruke Božje providnosti. On je uspio dotaknuti srca ljudi ne snagom vlastitih ljudskih sposobnosti, niti oslanjajući se isključivo na, premda hvalevrijedno, vlastito htijenje; ne, on je osvajao duše saopćavajući im ono što je duboko u sebi živio, to jest svoje prijateljstvo s Isusom. Bio je "zaljubljen" u Krista i prava tajna njegova pastoralnog uspjeha bila je ljubav koju je gajio prema euharistijskom otajstvu naviještanom, slavljenom i življenom, koje je postalo ljubav prema Kristovu stadu, kršćanima i prema svima onima koji traže Boga. Njegovo nas svjedočanstvo podsjeća, draga braćo i sestre, da za svakog krštenika, a još više za svećenika, euharistija "nije jednostavno neki događaj s dva protagonista, dijalog između Boga i mene. Euharistijsko zajedništvo teži potpunoj preobrazbi vlastitog života. Ono nezadrživom snagom raskriljuje vrata čovjekove nutrine i čini nas novim ljudima" (Joseph Ratzinger, La Comunione nella Chiesa (Zajedništvo u Crkvi), str. 80).

Nikako ne želimo lik svetog Ivana Marije Vianneya svesti na puki primjer – pa bio on ne znam kako divan – pobožne duhovnosti 19. vijeka. Nužno je naprotiv shvatiti proročku snagu koja označava njegovu ljudsku i svećeničku osobnost koja je veoma aktualna. U Francuskoj iz doba nakon Francuske revolucije u kojoj je vladala neka vrsta "diktature racionalizma" koja je imala za cilj zatrti samu prisutnost svećenika i Crkve u društvu, on je živio, najprije – u mladosti – junačku skrovitost, pješačeći noću kilometrima da bi mogao sudjelovati na misi. Zatim se – kao svećenik – istaknuo jedinstvenom i plodnom pastoralnom kreativnošću, koja je kadra pokazati da racionalizam, koji je tada zavladao, nije mogao zadovoljiti istinske čovjekove potrebe te dakle, u konačnici, nikako nije bio model života po kojem se treba živjeti.

Draga braćo i sestre, 150 godina nakon smrti svetog arškog župnika, izazovi današnjeg društva nisu ništa manje zahtjevni, štoviše možda su postali i složeniji. Ako je tada postojala "diktatura racionalizma", u današnje se vrijeme u mnogim sredinama bilježi neka vrsta "diktature relativizma". I jedno i drugo predstavlja pogrešan odgovor na opravdan čovjekov zahtjev da koristi vlastiti razum kao distinktivni i konstitutivni element vlastitog identiteta. Racionalizam je bio neprikladan jer nije vodio računa o ljudskim ograničenjima i htio je uzdići razum toliko da bude jedino mjerilo svega, pretvorivši ga u neko božanstvo; suvremeni relativizam pak zatire razum, jer tvrdi da čovjek može sa sigurnošću poznavati samo ono što ulazi u područje i granice pozitivne znanosti. Danas međutim, kao i onda, čovjek "koji poput prosjaka traga za smislom i puninom" upušta se u stalno traženje iscrpnih odgovora na temeljna pitanja koja ne prestaje postavljati.

Oci na Drugom vatikanskom koncilu imali su itekako pred očima tu "žeđ za istinom", koja gori u srcu svakog čovjeka, kada su rekli da je zadatak svećenika, "kao odgojitelja u vjeri", izgrađivati "pravu kršćansku zajednicu" koja je kadra "svim ljudima pripravljati put prema Kristu" i "na pravi majčinski način" se ophoditi prema njima, pokazujući ili krčeći onima koji ne vjeruju "put do Krista i njegove Crkve" te predstavljajući za one koji već vjeruju "poticaj, hranu i potporu za duhovnu borbu" (usp. Presbyterorum ordinis, 6). Nauk koji nam u vezi s tim nastavlja prenositi sveti arški župnik je da, na temelju toga pastoralnog zauzimanja, svećenik mora ostvariti duboko sjedinjenje s Kristom, koje će njegovati i koje će rasti iz dana u dan. Samo ako je zaljubljen u Krista, svećenik će moći sve učiti tome jedinstvu, tome dubokom prijateljstvu s božanskim Učiteljem, moći će dotaći srca ljudi i otvoriti ih milosrdnoj Gospodinovoj ljubavi. Samo će tako, posljedično, moći unijeti oduševljenje i duhovnu životnost u zajednice koje im Gospodin povjerava. Molimo da, po zagovoru svetog Ivana Marije Vianneya, Bog svojoj Crkvi udijeli dar svetih svećenika te da poraste u vjernicima želja da podupiru i pomažu svojeg svećenika. Povjerimo taj zagovor Mariji, koju upravo danas zazivamo kao Gospu Snježnu.

       



Copyright © Dicastero per la Comunicazione - Libreria Editrice Vaticana