Index   Back Top Print

[ DE  - EN  - ES  - FR  - HR  - IT  - PT ]

KATEHEZA PAPE BENEDIKTA XVI.

NA OPĆOJ AUDIJENCIJI U SRIJEDU 14. VELJAČE 2007.

 


Žene u službi Evanđelja

Draga braćo i sestre, danas, dovršavajući naša razmišljanja o svjedocima kršćanstva koje se rađa što ih spominju novozavjetni spisi, posvećujemo svoju pozornost mnogim ženskim likovima koji su odigrali važnu i dragocjenu ulogu u širenju evanđelja. Njihovo svjedočanstvo ne može biti zaboravljeno, u skladu s onim što je sam Isus rekao o ženi koja mu je pomazala glavu malo prije njegove Muke: "Zaista, kažem vam, gdje se god bude propovijedalo ovo evanđelje, po svem svijetu, navješćivat će se i ovo što ona učini - njoj na spomen" (Mt 26,13; Mk 14,9). Povijesno možemo razdvojiti ulogu žena u prvom kršćanstvu na vrijeme Isusova zemaljskog života i vrijeme događaja koji se odnose na prvi kršćanski naraštaj.

Premda je Isus među svoje učenike izabrao dvanaestoricu muškaraca, da "budu s njime i da ih šalje propovijedati" (Mk 3,14-15), broju učenika bile su pridružene i mnoge žene. Nije mi namjera ovdje govoriti o onima koje je susretao usput, počevši od proročice Ane (usp. Lk 2,36-38), pa do Samarijanke (usp. Iv 4,1-39), Sirofeničanke (usp. Mk 7,24-30), žene s krvarenjem (usp. Mt 9,20-22) i grešnice kojoj je oprošteno (usp. Lk 7,36-50). Ne govorim ni o ženama koje su likovi nekih od Isusovih prispodoba, kao što je na primjer žena koja mijesi kruh (Mt 13,33), žena koja gubi drahmu (Lk 15,8-10) ili udovica koja dosađuje sucu (Lk 18,1-8). Značajnije su za našu temu one žene koje su odigrale aktivnu ulogu u sklopu Isusova poslanja. Na prvom mjestu misao se naravno upravlja prema Djevici Mariji, koja je svojom vjerom i majčinskom zauzetošću na jedinstven način sudjelovala u našem otkupljenju, tako da ju je Elizabeta mogla nazvati "blaženom među ženama" (Lk 1,42), dodajući: "blažena ti što povjerova" (Lk 1,45). Postavši učenicom Sina, Marija je u Kani pokazala potpuno povjerenje u njega (usp. Iv 2,5) te ga je slijedila sve do podno križa, gdje je od njega primila majčinsko poslanje prema svim njegovim učenicima uosobljenima tada u Ivanu (usp. Iv 19,25-27).

Tu su potom razne žene koje su s različitih razloga okruživale Isusovu osobu i imale odgovorne uloge. Rječit su primjer žene koje su slijedile Isusa kako bi mu svojim materijalnim sredstvima pomagale, a od kojih Luka poimenično spominje tri: Mariju iz Magdale, Ivanu, Suzanu i "mnoge druge" (usp. Lk 8,2-3); potom sestre Marta i Marija koje su ga primile u kuću (usp. Lk 10,38-42; Iv 11,20-28s); žene koje, za razliku od Dvanaestorice, nisu napustile Isusa na času Muke (usp. Mt 27,56.61; Mk 15,40). Među njima osobito se ističe Magdalena, koja nije samo nazočila Muci, nego je bila i prvi svjedok i navjestitelj Uskrsloga (usp. Iv 20,1.11-18). Upravo Mariji iz Magdale Sveti Toma Akvinski daje naročiti naslov "apostolice apostola" (apostolorum apostola), posvećujući joj ovo lijepo tumačenje: "Kao što je jedna žena prvom čovjeku navijestila riječi smrti, tako jedna žena prva apostolima naviješta riječi života" (Super Ioannem, ed. Cai, § 2519).

I u krugu prve Crkve ženska je prisutnost sve samo ne nevažna. Ne želimo govoriti o četiri neimenovane kćeri "đakona" Filipa, koje su živjele u Cezareji Primorskoj i bile obdarene "proročkim darom", to jest sposobnošću javnog nastupa pod djelovanjem Duha Svetoga (usp. Dj 21,9). Kratkoća izvještaja o njima ne dozvoljava preciznije zaključke. Zapravo svetom Pavlu dugujemo širu dokumentaciju o dostojanstvu i ulozi žene u Crkvi. On polazi od temeljnog načela prema kojemu za krštenike ne samo da "nema više: Židov - Grk... rob - slobodnjak", nego ni "muško - žensko." Razlog je tomu što smo "svi Jedan u Kristu Isusu" (Gal 3,28), to jest svi su združeni u isto temeljno dostojanstvo, premda svatko ima naročitu ulogu (usp. 1 Kor 12,27-30).

Apostol prihvaća kao nešto normalno da u kršćanskoj zajednici žena može "proricati" (1 Kor 11,5), to jest javno govoriti pod utjecajem Duha Svetoga, dokle god je to na izgradnju zajednice. Stoga i sljedeća pouka da ženama na kršćanskim skupovima "nije dopušteno govoriti" (1 Kor 14,34) treba biti relativizirana, premda se o tom problemu, čije rješenje prepuštamo egzegetima, još uvijek raspravlja. Prošle smo srijede već susreli lik Priske ili Priscile, žene Akviline, koja je u dva slučaja začudo navedena prije svoga muža (usp. Dj 18,18; Rim 16,3): i jedno i drugo u svakom slučaju Pavao označuje kao svoje "suradnike" (Rim 16,3).

Neke druge važne likove ne možemo zanemariti. Potrebno je, na primjer, imati na umu da je kratku Poslanicu Filemonu Pavao zapravo naslovio na jednu ženu imenom "Apija" (usp. Flm 2). Vulgata svetog Jeronima označuje ju kao "soror carissima" (predraga sestra) te se mora zaključiti da je u zajednici u Kolosima ona zasigurno zauzimala značajno mjesto. U svakom slučaju, to je jedina žena što je Pavao spominje među naslovnicima svojih poslanica. Na drugom mjestu Pavao spominje neku "Febu", označenu kao "poslužiteljicu" (grč. diakonos) Crkve u Kenhreji, lučkom gradiću istočno od Korinta (usp. Rim 16,1-2). Premda taj naslov još nije imao točno određeno ministerijalno značenje hijerarhijskog reda, on izriče pravu odgovornu službu što ju je ova žena vršila u korist te kršćanske zajednice. Pavao preporučuje da je se primi srdačno te joj se pomogne "u svemu što ustreba", te dodaje: "ona je bila zaštitnicom mnogima i meni samomu." U istom kontekstu apostol Pavao vrlo istančanim opisima spominje imena drugih žena: Marija, Trifena, Trifoza i "ljubljenu" Persidu, kao i Juliju, za koje otvoreno piše da su se "mnogo trudile za vas" ili "mnogo trudile u Gospodinu" (Rim 16,6.12a.12b.15), ističući tako njihovu snažnu crkvenu zauzetost. U Crkvi u Filipima mora da su izrazitu ulogu imale dvije žene imenom "Evodija i Sintiha" (Fil 4,2): Pavlovo pozivanje na njihovu međusobnu slogu daje naslutiti da svu ove dvije žene imale značajnu ulogu unutar te zajednice.

U biti, povijest kršćanstva razvijala bi se sasvim drugačije da joj svoj velikodušni doprinos nisu dale i žene. Stoga, kao što je napisao moj časni prethodnik Ivan Pavao II. u apostolskom pismu Mulieris dignitatem, "Crkva zahvaljuje svim ženama i svakoj ponaosob... Crkva zahvaljuje za sve izraze ženskoga "genija" koji su se pojavili kroz povijest u svim narodima i državama; zahvaljuje za sve karizme što ih Duh Sveti daje ženama u povijesti Naroda Božjega, za sve pobjede što ih sama duguje njihovoj vjeri, nadi i ljubavi: zahvaljuje za sve plodove ženske svetosti" (br. 31). Kao što se vidi, pohvala se odnosi na žene i izrečena je uime čitave crkvene zajednice. I mi se pridružujemo toj pohvali, zahvaljujući Gospodinu jer vodi Crkvu služeći se bez razlike muškarcima i ženama, koji znaju kako da njihova vjera i njihovo krštenje donesu plod za dobro čitavog crkvenoga Tijela, na veću slavu Božju.

 

 



Copyright © Dicastero per la Comunicazione - Libreria Editrice Vaticana